Intervju sa Bogom 06.07.2019.

Veliki pozdrav svima!

Danas sam „slučajno“pronašao jedan svoj stari rukopis, kojeg sam naslovio INTERVJU S BOGOM, napisan daleke 1995 godine pri svršetku studija,……našao sam ga među svojim starim rukopisima, razmatranjima i doživljajima sa puta duhovnosti i osobnog razvoja, spisima koje sam godinama povremeno vodio i zapisivao u stanjima inspiracije i duhovnog poleta…..

….prenosim ga u cijelosti u originalnoj verziji…..

Sanjao sam da imam intervju s Bogom.

“ A tako, ti bi me htio intervjuirati?“ reče Bog.
“ Ako imaš vremena?“ rekoh.
Bog se nasmiješi…“ Moje je vrijeme Vječnost……što si me namjeravao pitati?“
“ Što te najviše iznenađuje kod ljudi?“ kažem.

Bog odgovori:

“ To što misle tjeskobno na budućnost, te tako zaborave na sadašnjost…..na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti…
To što žive kao da nikad neće umrijeti, a onda umru kao da nikad nisu ni živjeli…
To što im je djetinjstvo dosadno…žure se odrasti, a onda bi ponovo htjeli biti djeca…
To što troše zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje…“

Bog uze moju ruku u Svoju…ostadosmo na trenutak u tišini…

Tada upitah:

„Kao Roditelj, koje bi životne pouke htio da Tvoja djeca nauče?“

Osmjehujući se, Bog odgovori:

„Da nauče kako nikoga ne mogu učiniti da ih voli, mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni…
da nauče kako nije najvrednije ono što imaju, nego tko su u ovom životu…
da nauče kako nije dobro uspoređivati se s drugima…
da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba…
da nauče da je dovoljno nekoliko sekundi da se načine duboke rane u ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izliječi…
da nauče da postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili pokazati svoje osjećaje…
da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti različito…
da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste, moraju i sami sebi opraštati…

I da nauče..da sam JA ONAJ KOJI JESAM tu….ZAUVIJEK….

P.S.

….posljednja rečenica je napisana…..još držeći kemijsku olovku u ruci, pogledah kroz prozor u prohladnu zimsku noć i nebo posuto zvijezdama….oči mi se ispuniše suzama radosnicama i Duša mi se vine u BESKRAJ…….

U SLAVU BOGA JEDINOGA…
…za vijeke vjekova….

AMEN…

Zoran Vranjković 06.07.2019.